Šljivovica kao nacionalni brend

Srbija zauzima prvo mesto u Evropi po proizvodnji šljive, dok su u svetu ispred nje samo Kina i Indija. Većina roda šljive koristi se za pripremu šljivovice koja spada u žestoka alkoholna pića i gotovo da nijedno slavlje ne može da prođe bez nje. Služi se u čašicama od 0,03 ili 0,05 dl i čokanjima (ili što bi u Vojvodini rekli fićoke), obavezno rashlađena. Obično je bezbojna ili zlatno-žute boje, što zavisi od načina čuvanja.  Takođe može biti ,,meka“ ili ,,prepečenica“, što zavii on procenta alkohola koji sadrži u sebi. Mnogi vole da je konzumiraju i u vidu kuvane rakije (šumadijski čaj), a u Srbiji je rasprostranjeno uverenje da je dobro popiti ,,po jednu čašicu“ ujutru zbog zdravlja. Naravno, samo umereno.

Tradicija pečenja šljivovice je u Srbiji veoma duga, ali je zvaničnu potvrdu u svetu srpska šljivovica dobila tek krajem 19. veka. Dobija se destilacijom pažljivo odabranih plodova šljive koji sadrže veliki procenat šećera i prethodno su prošli proces vrenja. Korišćenjem nedozrelih plodova i dodavanjem rafinisanog šećera rakija gubi na kvalitetu.

 

Rakija od šljive se čuva u sudovima od materijala koji neće uticati na njen kvalitet. Najčešće su to burad izrađena od drveta i inoksa, ali su prihvatljiva i ona od stakla i inoksa. Najcenjenija je rakija koja je odležala u drvenim buradima izrađenim od dudovine ili hrastovine, usled čega poprima zlatno žutu boju i specifičnu aromu. Alternativa je dodavanje parčića dudovog ili hrastovog drveta, koja će učiniti da rakija dobije željenu notu, čak i ako se skladišti u nekom od buradi od drugih materijala. Šljivovica se čuva na temperaturi od 10-20 °C i smatra se da je što je više ,,odležala“ samim tim i kvalitetnija.

Scroll to Top